... I tako čovjek dođe u godine kada počne svijati gnijezda za svoje male piceke. Ja malo kasnim sa time, ali ja u svemu u svom životu kasnim pa tako i u tome.
Imam toliko misli i toliko lijepih uspomena u sebi, da ne znam kako i od kuda da započnem ovaj blog. Zeljela bih sa ljudima koji vole Zagorski kraj, te koji poštuju i cijene tradiciju podijeliti svoja iskustva sa obnovom naše male Zagorske hiže-koju mi (ja i moja obitelj) od milja zovemo Vila Propuh :)
Naime tu malu staru trošnu hižu moja majka je nasljedila od moje bake, a moja baka od moje prabake. I sad je nakraju dopala meni. Ovdje sam provela svoje djetinjstvo, sa bakom pljevila vrt i brala šljive. U najlijepšem sjećanju su mi ostali ratni dani-odnosno moje teenagerski dani, koje sam zajedno sa svojim bratićima i sestričnama provela u ludovanju po selu. Bilo je tu i velikih ljubavi. Čim su mali Zagorci čuli da su došle puce iz Zagreba -mam smo bile najomiljenije puce, pa se pola sela zaljubilo u nas. Sjećam se kupanja u Sutli bez znanja roditelja. Morali smo se kupati goli ili u majcama i gaćama, kako nas starci nebi skužili. Skakali smo sa drveta u Sutlu, i izvodili razne vratolomije, a kasnije bi se sušili ležeći na travi uz rijeku. Još bolje od toga bilo je ilegalno prelaženja preko Sutle na Slovensku stranu i branje kestena u jesen. Naravno u Slovenskim šumama, po kojima nas je kasnije naganjao neki Slovenac čija je to šuma bila. Sjećam se i branja vrganja i sunčanica, opet u Sloveniji- tek toliko da bude napeto :)... I zbog svega ovoga ja TU kućicu toliko volim, volim njen miris i svaku njenu hrastovu gredu. Željela bih tu ljubav prema selu prenijeti na svoju djecu. Željela bih da osjete što znači bit prljav do ušiju, i umoran do boli od hodanja i jurenja naokolo. Što znači "najesti" se tog prekrasno mirišljavog i friškog zraka. I ono najbitnije pobijeći sa SVOJIMA daleko od sivila asfalta, shooping centara, zastoja u automobilima i živčanih susjeda koji te na štengama ne žele pozdraviti. Ja i moj Jedini dugo već razmišljamo o ovom podhvatu i kalkuliramo isplativost, i sad kad smo se napokon odlučili nadamo se da će nam sve to i uspijeti. Jer provesti vikend s djecom na selu ili s djecom u gradskom parku- je neusporedivo.
Dakele najbitija mi je bila podrška moje bolje polovice, jer zapravo bez njega ovoga projekta nebi ni bilo. Naravno on ne može ni osjetiti ono što ja osjećam kad sam tamo, ali nadam se da će uskoro i on početi uživati u našoj maloj hižici i našem malom seoskom imanju. Želja mi je da ON i moja djeca zavole ovu kuću kao što je ja volim.
Evo ljubavi samo jedan odgovor,ja ne trebam zavoljeti tu kućicu jer ako si ti zajedno s menom u toj kućici onda je to sve kaj trebam. Kao što volim svaki dio tebe tako i našu hižicu volim
Voli te tvoj jedini
